Lea Dobričić, skromna mlada dama koju sve češće srećemo po klubovima za mix pultom i nailazimo na njen autorski rad na izdanjima stranih etiketa. Ne tako redak ženski DJ, ali definitivno retka devojka koja pleni svojim "gardom" za vreme mixovanja. U elektronskoj muzici je od ranog detinjstva. Kaže da je njena ljubav prema pločama rođena u Pragu, kada je u kući porodičnih prijatelja po prvi put stala za gramofonesa svega 10 godina. Jedan deo života provela je u Italiji, gde je i ozbiljno počela da gradi svoju karijeru. No, prepustimo njoj da nam sama opiše put kojim se kretala...
Kada si počela profesionalnoda se baviš DJ-ingom?
Sredinom 2005. godine otišla sam da studiram scenografiju u Italiji. Tada još uvek nisam imala sopstvenu opremu, ali sam, srećom, imala prijatelja koji je bio vlasnik jednog kluba u Firenci, gde sam u popodnevnim satima neumorno vežbala. Međutim, profesionalna karijera krenula je nešto kasnije, spontano. Početkom 2006. dobila sam prve bookinge po manjim firentinskim disco barovima i klubovima, a nedugo zatim i svoju prvu rezidenturu.
Čuo sam da si vežbala više od godinu dana i po osam sati dnevno kako bi usavršila svoju tehniku?
Svaki dan po osam sati najmanje. U tom periodu sam sve drugo ostavila po strani i u potpunosti se posvetila muzici. Obožavala sam to što sam napokon imala celokupnu opremu i što sam čim otvorim oči mogla da stanem za mix pult i ostanem tu po ceo dan. Često se dešavalo da sam čak i jela iznad gramofona. :-)
Koliko je tvoj boravak u Italiji uticao na muzički odabir i stil i dali bi on bio drugačiji da si svoje studije i vreme provela u Srbiji?
Mislim da me boravak u Italiji malo “smirio” muzički. Tada sam sa psy trancea prešla u neke mirnije vode, tačnije u techno, i nastavila u tom pravcu. Ali iskreno mislim da bi se taj prelaz dogodio i da sam ostala u Srbiji. Jedini pravi "italijanski uticaj" na mene imao je techno di Napoli. Slušajući neke napuljske producente i DJ-eve, totalno nepoznate kod nas, zaljubila sam se u taj stil.
Paralelno sa DJ-ingom razvijala se i tvoja sposobnost za produkciju. Kada si i kako počela da se baviš produkcijom i koliko je ona bitna u karijeri DJ-a?
Verovali ili ne, prve dve "neozbiljne" trake napravila sam još sa 13/14 godina, igrajući se u E-jayu na prijateljevom kompjuteru. Zatim sam sa nekih 16 godina dobila i svoj prvi kompjuter, na kojem sam odmah instalirala Fruity loops 4 i zezala se u njemu. Posle toga je na red došao i Ableton Live (koji i dan-danas obožavam), a zajedno sa njim i prvo izdanje početkom 2010. godine, kada sam postala sigurnija u sebe i počela da objavljujem punom parom. Mislim da je produkcija veoma bitna u karijeri DJ-a. Došla su takva vremena da sada bukvalno svako može da bude DJ, ali samo onaj koji pravi dobru muziku (i dobro pušta, naravno) može zaista da uspe u tome. Znači, od dobrog DJ-a se trenutno očekuje da bude komplet DJ/producent.
Da li se tvoja produkcija razlikuje od muzike koju puštaš i mislišli da je dobro da DJ pušta isti stil koji i producira?
Uvek sam se trudila da se muzički ne ograničavam. Puštam svašta, a i pravim svašta. Sve zavisi od trenutne inspiracije, raspoloženja, publike u klubu... Ponekad u setu izmešam i po pet žanrova. Isto kao što u dva meseca napravim pet totalno različitih pesama: techno,deep tech,tech house itd. Nemam ništa protiv DJ-eva koji rade samo jedan stil muzike, ali to nikada nije bilo za mene. Radim sve ono što volim, a sve što volim želim i da podelim sa drugima. Tako da ako mi dođe da u set, recimo, ubacim neku dubstep stvar, to ću i uraditi.
Poznato je da imaš dosta izdanja za strane etikete. U kojoj meri je tvoje autorsko delo doprinelo tvom daljem razvoju i napredovanju?
Produkcija mi je definitivno pomogla. A sve je krenulo kada sam u maju 2010. pobedila na Remix Contestu Stefana Noferinija za pesmu Papi. Moj remix je tada izašao na njegovom labelu Deeperfect, a ono što je meni bilo najbitnije od svega jeste to što za pobedu nije bilo potrebno glasati za remix,već je Stefano sam odlučivao. Od tog momenta su počeli da me kontaktiraju veliki labelovi,a sa tim su krenuli i bitniji bookinzi.
Ti si ljubitel vinila. Čuli smo da planiraš da se vratiš pločama? Smatraš li da DJ za gramofonima danas ima veći ugled od DJ-eva koji puštaju CD ili MP3?
Pa da, nešto mi se u poslednje vreme vrti ta ideja po glavi. Kao što sam rekla, danas svako može da bude DJ. Posebno sa pojavom digitalije sve to postalo je veoma jednostavno. Sinkuješ dve trake skinute sa neta, i to je to. Pre jedno 10-ak godina u Beogradu je, recimo, bilo 30 DJ-eva. Sad ih, u najmanju ruku, ima bar tri hiljade. Ranije su ljudi stvarno morali da se cimaju, da putuju van zemlje po vinile, da ih naručuju, čekaju, traže, skupo plaćaju... Mislim da se tada znalo šta i ko vredi, a u moru današnjih “DJ-eva” teško je čak i prepoznati kvalitet. Tako da, eto, mislim da se treba razlikovati, a danas se definitivno razlikuješ ako vrtiš vinile.
Koliko su DJ-evi i producenti koji rade sa elektronskom muzikom cenjeni kod nas i misliš li da od tog posla može da se živi?
Nedovoljno cenjeni, u svakom slučaju. Mnogi od onih koji stvarno muzički vrede po cele dane rade u nekim restoranima i trafikama, a ono malo slobodnog vremena što imaju provode praveći muziku. I to je stvarno tužno. Mada mislim da svako ko se dovoljno trudi i mnogo radi može da postigne uspeh. Znate kako kažu - 80 odsto svakog uspeha je rad, a samo 20 odsto talenat. A što se življenja tiče...neko može, a neko ne. Sve zavisi od zalaganja i od okolnosti.
Jesi li imala neke uzore za vreme tvog napredovanja na polju muzike?
Mislim da nije dobro imati uzore u tom smislu. Ako se ugledaš na nekoga, to znači da želiš da budeš kao taj neko, što opet znači da nikada nećeš biti TI. Postoji mnogo ljudi na našoj i na svetskoj sceni koje veoma poštujem i volim da slušam na žurkama i privatno, ali jednostavno se trudim da se ne ugledam ni na koga.
Ipak, sigurno postoji neki DJ sa kojim bi volela da delišmix pult. Ko je to i zašto baš on/ona?
Ima ih previše. Recimo, volela bih da se nađem za pultom sa Richiejem Hawtinom, Carijem Lekebuschom, Maceom Plexom, Baremom, Ahmetom Sendilom, Andreom Romom, Geryjem Backom, Paulom Kalkbrennerom, Jeffom Milsom, itd.
Da li i privatno slušaš elektronsku muziku ili se radije prepustiš nekom drugom stilu dok se odmaraš kod kuće?
Kod kuće slušam sve i svašta. Doduše, najviše elektroniku, i to skoro sve tipove - od deep housea, preko trip-hopa, break beata, dubstepa, psy trancea, pa sve do schranza. A od neelektronske muzike volim metal,rock, modernu klasiku, pop operu,jazz,blues.
Kakvi su ti planovi za budućnost? Da li nas očekuju neka izdanja ili neki zanimljivi nastupi?
U nekom narednom periodu planiram da se zatvorim u studio i da se više posvetim produkciji. Početkom 2012. me čekaju zanimljivi nastupi u Sloveniji, Hrvatskoj, Italiji, ali i po Srbiji u Beogradu, Jagodini, Kraljevu, Kragujevcu... See you on the dance floor! |