Demofest kao regionalna oaza gitarskog zvuka

Nenad Bosnić - bloger,
29 Jul 2014, 15:29
Komentara1
Pročitano:2486 puta

Prve kapljice u toj noći 17. jula podsjetiše me na ljeto 2008, ćudljivo poput ovoga. Bila je druga polovina jula, a u Banjoj Luci, na tvrđavi Kastel, počinjao je neki novi festival. Planirao sam da idem, ali vrijeme me odvratilo. Kiša, blato, hladno, kome je do toga, neka je i džabe. Biće prazno, sigurno. Prošlo je nekoliko dana dok je do mene stigao glas da i ne bi baš tako pusto.

„Urban je stajao na pljusku i pjevao, pun Kastel i niko ne odlazi, dijelili nam nekakve kabanice, smrzli smo se živi, ludilo!“

 

A i ti, Nenade, baš si penzija, uvijek propustiš najzanimljivije momente! Otišao sam na naredno veče, završno, svirao je Vlatko Stefanovski. Prethodno i neki demo bendovi, ali kome je do toga, biće prazno, sigurno. No, odoh ranije, da zauzmem dobro mjesto. I nisam uspio, prostor je već bio ispunjen. Nalazim drugare, ushićeni govore kako je pobijedio Killing... nešto. I komentarišu dalje takmičarske bendove – ovi ovakvi, oni onakvi, šteta što si ove propustio. Ja i dalje začuđen da je to neko stvarno ispratio, pa još sad znaju imena, pjesme. Na binu ponovo izlazi taj neki Killing, haj' baš da čujem. I ostajem zapanjen. Vlatko je bio odličan, k'o da on zna drugačije, ali na odlasku mi se u glavi vrtio taj, do prije par sati nepoznati bend, čije ime sam naučio – KillingJazzHardcoreBaby. Samo njihova muzika i tužan osjećaj da sam nešto veliko propustio. I odlučnost da to nadoknadim.

 

 

Šest ljeta poslije, na tom istom Kastelu, u drugoj polovini novog jula, ponovo je počinjala kiša. I opet niko nije odlazio. Na mjestu Damira Urbana – Sandra Našić. Grmljavina njenih Guano Apes izbijala je kamen iz starih zidova. A oni su i ovako jedva izdržavali, unutar i oko njih – 20.000 ljudi. Sandra je nosila publiku, koja odavno nije samo banjalučka. Kraj mene je baš stajao par stranaca, objašnjavao sam im gdje su najbolji ćevapi u gradu. Stranci k'o stranci, uvijek isto traže, poslije se žale da je „too much meat“.

 

Ni Jelen Demofest odavno nije samo regionalni. Uz ex-Yu A klasu, od Rundeka i Partibrejkersa, do Majki i Dubioze, festivalskom binom su tokom godina prodefilovali Kosheen, Asian Dub Foundation, Stereo MCs, Kelis, Skindred, Fun Lovin’ Criminals, Max Romeo, Kiril Džajkovski, spomenuti Guano Apes... No, oni su, ustvari, najmanje bitni.

 

Nakon greške 2008, svakog sljedećeg ljeta sam pratio takmičarski dio programa. Prava muzička narkomanija, kad jednom počneš, teško možeš da prestaneš. Dokaz je i ova godina, prostor ispred glavne bine je već na nastupima prvih demo bendova bio ispunjen do 70-80% kapaciteta. Ima neobične ljepote u tome da slušaš neki Irie FM ili ZAA davno prije nego što se zakucaju na top liste, ili da gledaš jednog Dial-up Lamu nekoliko godina pred saradnju sa S.A.R.S-om, pa se onda arogantno nasmiješ u facu svakome ko te tada upita jesi li čuo za njega. Ipak, smisao svega je u osjećaju koji Demofest stvara već sedam godina. Osjećaju oaze.

 

 

Iscijeđen zaslijepljujućim blještavilom kiča, išiban prašnjavim vjetrovima šunda, opržen i posječen na kamenjarima melodrama i rialitija, tumarajući kroz kulturnu pustinju, jednom godišnje nabasaš na muzičku oazu. Nađeš zaklon u hladovini gitare, umiješ se svježim tonovima i ubereš zrelu voćku rokenrola, regea, hip hopa, metala... kome je već draži koji ukus. Tokom tih nekoliko dana odmora za dušu i treninga za srce, shvatiš da je roker živuljka koja teško umire. I pronašao je svoje novo stanište.

 

Ne, ne zavisi sve od jednog festivala. Ne može Jelen Demofest donijeti revoluciju. Ne može ni evoluciju sam, bez napretka u stavu samih bendova, asistencije medija, dublje podrške iz dubokih džepova... Ali može da jedan mali, talentovani i uporni bend izvuče iz zagušljive lokalne birtije, gurne na 15 metara široku binu, okruži ga desetinama kamera i foto-aparata, a pred njega dovede hiljade muzičkih skitnica što željno tragaju za novim melodijama, i jednima i drugima dajući priliku koju su dugo čekali. Malo li je?

 

Hedlajneri su tu samo ljepotica sa naslovnice. Njihovo je da privuku. I sumnjičave poput mene, kojima je potrebno otvoriti oči i uši za nove generacije, i velike poput sponzora, kojima je potrebno otvoriti novčanike za razvoj kulture. Glavne mete najvećih svjetskih imena će, nesporno, ostati Beograd i Zagreb, njima jedna Banja Luka ne može da parira. Ali može da, umjesto regionalnog centra muzičke sadašnjosti, postane regionalni centar muzičke budućnosti, sa malo aktuelnih začina. Malo li je?

 

Uz 485 prijava demo bendova, 20.000 posjetilaca po večeri i ludi tempo razvoja, usputna oaza polako prerasta u moćnu džunglu. Mnogi istinski rok fanovi i rok radnici su se već uvjerili da nije fatamorgana. Onog dana kada se takmičarski bend vrati na festival kao revijalni izvođač, biće zatvoren pun krug. Do tada, u susretu jučerašnjih anonimusa i današnjih zvijezda, rađa se i raste scena sutrašnjice. Upravo tamo, na novom izvoru balkanskog muzičkog života, banjalučkom Demofestu.

 

Komentara (1)
Napiši komentar
mikica
24.03.2015 18:18
Majsotreeee ... svaka cast na dobrom Blogu ... :) ... i sjajno poslozen :) ... pocetak, sadrzina, kraj ... sjajnooo ...


Ime i prezime

Komentar

Unesite kod iznad :

Nenad Bosnić - bloger

Jedan od onih koji misle da sve znaju i da svi drugi to treba da znaju.

Nenad Bosnić - POSLEDNJI BLOGOVI

URBAN BUG BLOGERI

  • Supernemanja De Sad - Hero
  • Barbara Garčević - PREVENTER
  • Katarina Vlasak - Pro Rejverka
  • Nenad Bosnić - bloger
  • Mr Fatboy -
  • onemarkotogo  - Art Director